oluja

Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeniš smjer, ali pješčana te oluja progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš, kao u nekakvu zlosutnom plesu sa smrti točno prije zore. Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhalo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti. I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku, simboličnu oluju. Bez obzira koliko metafizička ili simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake, vlastitu krv i tuđu krv. A kada jednom oluja prođe nećeš se sjećati kako si uspio preživjeti. Nećeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje nećeš biti ista ona osoba koja je u nju ušla.

- Haruki Murakami