Znate ljudi moji…
Lako je ići ljudima niz dlaku. Prosipati ruže tamo gdje je već odavno
izraslo cvijeće. Teško je ići protiv ljudi koji za sobom ostavljaju
korov, koji tu nepoželjnu dlaku neodobravanja i mržnje nalaze u svima
osim u sebi. I koji bez te iste dlake, dok je ne nađu ne bi uspjeli
preživjeti. Jer, život im se nekako svodi baš na to da čitavu svoju
egzistenciju provedu u traženju onoga
što će ih odvojiti. Učiniti većima od drugih. Jer veličina njima jest
bitna. Toliko da zaboravljaju da su najveće veličine one u grudima, a ne
u gaćama u kojima nerijetko stanuju beskorisna muda bez pokrića.
Predrasude postoje zbog takvih ljudi. Tužnih, usamljenih, nevoljenih
ljudi. Visoke predrasude. Odvojene željeznom bodljikavom žicom.
Zapakirane u crvenu mašnu. Ipak otrovne.
Predrasudama slamaju
oni koji su ostali izgoreni u svojoj želji. Svom snu. Ovi drugi, koji su
svoju želju oživjeli uče da predrasude prestaju tamo gdje počinje
čovjek. Ja sam oduvijek željela biti čovjek. Samo to.
Ingrid Divković
