Dugo sam vjerovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite
ih sretnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne
pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste
veze sa porodicom ili mijestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na
milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i
pripadajućih. Jer su oni koji cijene stabilnost, koji se plaše
prolaznosti, neizvijesnosti, promijena, podigli moćan sistem stigmi i t
abua
protiv neukorijenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se
uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motiviraju vijernost i
solidarnost koje u stvari ne osijećamo, krijemo svoje tajne identitete
ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom
"pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu
(jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se,
letimo, biježimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u
našim mitovima, umijetnostima, pijesmama, slavimo nepripadajuće,
drugačije, odmetnike, čudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se
složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo
razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi
imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj,
dušice. Čvrsto spavaj i lijepo sanjaj...
- Salman Ruždi "Tlo pod njenim nogama"
