maca

pjesma2

Budnost

U Parizu klimava kula Sen Žak
Slična suncokretu
Ponekad udara čelom o Senu i njena senka klizi
neprimetno među remorkerima
U tom trenutku na vrhovima prstiju u mom snu
Krećem prema sobi gde ležim ispružen
I potpaljujem je
Da ništa ne bude od one saglasnosti što mi je iznudiše
Nameštaj onda ustupa mesto životinjama iste
veličine koje me braski posmatraju
Lavovi u čijim grivama dogorevaju stolice
Ajkule sa čijim se belim trbusima stapa posljednji drhtaj čaršava
U času ljubavi i plavih očnih kapaka
Vidim kako i ja gorim vidim to dostojanstveno skrovište ničega
Što beše moje telo
Razriveno strpljivim kljunovima ibisa vatre
Kad sve je svršeno ulazim nevidljiv u taj kovčeg
Bez obzira na prolaznike života čiji malaksali
koraci zvone vrlo daleko
Vidim ivice sunca
Kroz glogovo trnje kiše
Čujem razdire se ljudsko rublje kao veliki neki list
Pod noktom odsutnosti i prisutnosti u povezanosti
Svi pozivi precvetavaju ostaje od njih smao mirisna jedna čipka
Školjka jedna od čipke što ima savršeni oblik dojke
Dodirujem još samo srce stvari držim nit.

 Andre Breton

*Prevod sa francuskog: Ivan V. Lalić

pjesma1

Uvijek kao prvi put

Uvijek kao prvi put
Jedva da te poznavah iz viđenja
Vraćaš se u kasni sat noćni u kuću
koso od mog prozora
Kuću posve nestvarnu
Tu od jedne sekunde do druge
U noći netaknutoj
Očekujem da se stvori još jedanput
pukotina što opčinjuje
Pukotina jedinstvena
Na fasadi i na mom srcu
Što ti se više približavam
U stvarnosti
Više pjeva ključ u vratima nepoznate sobe
Gdje mi se ti pojavljuješ sama
Ti si se isprva istopila u blistavom
nestalnom krajičku neke zavjese
To je polje jasmina koje sam posmatrao u zoru
Na jednom putu u okolini Grasa
S njegovim beračicama u dijagonali
Iza njih tamno krilo što pada sa biljki okljaštrenih
Pred njima trokut od blještanja
Zavjesa nevidljivo podignuta
Vraćaju se u metežu svi cvjetovi
Uhvatila si se u koštac sa ovim dugim satom nikad
dovoljno smućenim da bude san
Ti kao da bi mogla biti
Ista izuzev tog što te možda ne mogu sresti nikad
Praviš se kao da ne znaš da te posmatram
Začudo nisam više siguran da to znaš
Tvoje besposličenje puni mi oči suzama
Jato tumačenja okružuje svaki tvoj pokret
To je skupljanje nektara
Ima stolica za ljuljanje na mostu ima granja
koji bi moglo da te izgrebe u šumi
Postoje u jednom izlogu u ulici Notr-Dam-de-Loret
Dvije lijepe prekrštene noge stegnute dugim čarapama
Koje se ljevkasto šire u središtu jedne velike bijele djeteline
Ima  svilenih ljestvica razmotnih po bršljanu
Ima
Čim se nagnem nad ponor
Beznadnog sjedinjavanja tvog prisustva i tvog odsustva
Otkrio sam tajnu
Da te volim
Uvijek kao prvi put

André Breton

strah

"Plašiti se znači umreti. Znači propustiti. Znači nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više. Nalog tvoga života nije da se mora. Jer se ne mora ništa. Nema prinude. Ali shvati da ovo ovde nikada više nećeš moći da učiniš. Što ne učiniš ovde, danas, sada, to nećeš nikada moći da učiniš. Što se plašiš da učiniš sada, to si izgubio zauvek."

-Bela Hamvaš

prošlost

duša

Posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da, i ne spominjući lične obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života miliona i miliona ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u poređenju s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratiće vam se nebrojeno puta umnožena. Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.

-Tolstoj

pitanje

Kad bi znao da mozes sve sto hoces, da te nista ne ogranicava i ne sputava, kakav bi tvoj zivot izgledao?
Da li bi i dalje cekao nekoga ili nesto da te uputi, da ti pomogne i da te nauci disati i zivjeti sebe.

- Maida